i don't need permission, make my own decisions!!

Fakat mislim da ovo više nema smisla.... Baš sam danas čitala blog od Fire i pročitala sam njene razloge za zatvaranje bloga, i moji su upravo ti isti! Ovo nije mjesto za ispucavanje nečijih frustracija i svega što ima protiv mene, to mi svatko tko ima imalo muda može reći u facu, a ne preko ekrana jer to mi se gadi najviše od svega na ljudima.

Osim tih glupih komentara, na koje sam već skroz naviknuta, još mi se ne sviđa to što svi znaju tko sam ja i onda dolaze ovdje samo da se naslađuju. E pa samo da vam kažem, na ovom blogu se niste imali čime naslađivati, jer svaki put kad sam pisala post razmišljala sam o tome tko bi ga mogao pročitati i koga bih možda mogla uvrijediti njime. I upravo zbog toga to nije pravi blog....

Dobivala sam komentare kak je blog glup, djetinjast i slično, ali to nije razlog zašto ga zatvaram. Razlog je taj što je ovaj blog napisan bez ikakvih osjećaja, sve onako šturo, self-cenzurirano, škrto, iz straha tko bi to mogao pročitati. E pa upravo zbog toga, nitko po ovome blogu nije mogao dobiti pravu sliku mene, ono što ja u biti jesam, onakvu sliku kakvom me znaju ljudi koji me dobro poznaju.

Neki su možda primjetili da na ovome blogu nema ništa o dečkima.... Da, naravno da nema, jer kad bih to napisala, sutra bi to znao cijeli Ivanić pošto svi znaju tko ovo piše, a to mi uopće nije cilj. A glupo mi je mijenjati imena, stavljati neke iksiće i slično jer će se kad-tad saznati. Zato je ovaj blog bio bez ikakvih ljubavnih detalja, mojih osjećaja, samo one sitnice, gluposti i razmišljanja koje svakodnevno mogu podijeliti sa bilo kojim strancem na ulici.

A to za mene nije blog. Od Fire sam naučila da blog dolazi od engleske riječi WEB LOG, što znači on-line dnevnik. E pa ovo mjesto to nikada neće postati, uvijek će se većini ljudi koji me ne poznaju i o meni znaju samo ono što pročitaju ovdje, činiti djetinjasto, glupo i slično. Jer u ovome uopće nije bilo života, u ovome je bio najmanji mogući dio mene koji sam mogla dati.

E pa upravo zbog toga ga i zatvaram, jer to tako nema smisla. Možda jednog dana otvorim novi blog, onako pravi, anonimni.

Ali iskreno, falit će mi. Nije dugo trajalo, ali falit će mi. Falit će mi neki ljudi koje sam malo upoznala čitajući, pogotovo će mi faliti Mallory s kojom sam se na neki način zbližila čitajući je (makar ona moj ne razumije niti riječi!), ali valjda ću stay in touch s tim nekim ljudima. Ionako su većina ljudi koji su ovo čitali oni koji me viđaju često, tako da se možemo razgovarati i u facu ili preko mobitela a ne ovako.

Pa, to je to, možda ću nekima od vas i nedostajati, možda i neću, možda će neki biti sretni, nije bitno.... Samo da znate, i dalje ću s vremena na vrijeme brisati glupe komentare da se ne bi svi naslađivali time....

Sve vas puno pozdravljam, šaljem pozdrave, neki će mi nedostajati, ali ko što sam rekla, nadam se da ćemo keep in touch..... Tko bi želio to, mogu vam dati e-mail, ali ne ovdje jer onda to ponovno nema kraja....

:::: POZDRAVI ::::



... a možda se i predomislim... :)))

Ovaj tjedan je tako običan da stvarno nemam neke potrebe pisati, ovo će biti mutavi post jer fakat se ništa zanimljivo nije desilo....
Na životu me ovih dana održava samo ovo predivno vrijeme vani. Svaki put kad pogledam kroz prozor ili osjetim sunce, sva se razveselim, iako baš i nemam neki poseban razlog (osim ako se veselim ljetu). U zadnje vrijeme mi se čini da kamo god pogledam – sve sami parovi, svi se vole, svi su zajedno... Ali i nije baš tak, neke moje najbolje frendice u zadnje vrijeme su se pošteno razočarale na ljubavnom području, ali ipak mi se tako čini. A valjda je to zbog proljeća, znate ono, sve se budi, bla, bla, bla.... A valjda se zato i ja pomalo budim od ove duuuugačke zime i više se ne mogu dočekati kad ću biti slobodna od škole da radim što god hoću, onda mora.....
A ne sjećam se kad sam zadnji put bila zaljubljena, to je stvarno bilo predavno, baš onako po pravo. Ipak, ima jedan dečko kojeg baš niti ne poznam kak se spada, a velika mi je želja upoznati ga bolje... Hm, ali kakve sam sreće u zadnjih par dana....
Proljeće je a u meni nemir, od sreće bi zagrlio svemir.....

Dakle, jučer sam također pokazala svoju spretnost... Na tjelesnom sam uganula nogu, tak da cijeli dan šepam, danas nisam bila u školi i sve tako, eto – opet ona moja poznata sreća u posljednjih par dana....

U petak imam trening (počinjemo koreografiju za državno u svibnju) i iskreno se nadam da će mi biti dobro i da ću moći pratiti korake normalno! Ali ipak, čovjek se mora veseliti malim stvarima – kao npr. sunce, toplina, činjenica da mogu u školu samo u majici i slično. Živi pozitivno i sve te spike..... Ali opet kad govorimo o vrememnu, danas je bilo malo hladnjikvao, puhljikavo i slični glupi izrazi, tako da ne znam šta da kažem o tome....

Evo, samo sam s vama htjela podijeliti jednu sliku koja još nije osvanula na tuđim blogovima jer sam na njoj samo ja s Vedranom.... Tema slike – PROUD TO BE CROAT!! Da, da, tamo nam je naša nacionalnost bila vrlo važna, što nikad ne bih rekla jer inače nisam baš neki veliki fan pretjerivanja s tim zastavam i slično, ali na europskom natjecanju to nam je bio prioritet! Ipak se mora znat od kud smo :)))

Gle, gle, evo i mene!! Nakon tjedan dana napokon da se i ja javim...
Sad bi ja kao trebala opisati Siciliju, a nisam još ni svoj dnevnik napisala, sa svim onim sitnim detaljima i slično!! Ajme, što mi se ne da... Znam da su sve moje cure već napisale sve šta se napisati dalo, malo mi je glupo da se opet ponavljam nakon svih njih..... Sada ćete vidjeti vrhunac moje lijenosti.....
Ovdje možete naći sve o Siciliji koga zanima, skroz detaljan opis: KRKICA (imate točno po danima, sve sitnice i sve naše izljeve „pameti“ i slično!) i MALA JEJ@ (opisane fešte, Božo koji se ubio, hoteli....), PEPA ima čak i slike a bit će i na drugim stranicama, možda i na mojoj kad ih uspijem dobiti napokon!!
A sad ću ja samo opisati sve u kratko, oni događaji koji su me se dojmili naviše od svih....
Naravno, sve je bilo nezaboravno, ali najviše od svega ću pamiti sve one stvari koje smo vidjeli po Rimu. Ja sam nedavno čitala odličnu knjigu Dana Browna „Anđeli i demoni“ u kojoj je sve to lijepo opisano, i sad sve to vidjeti u živo je bio nevjeroajatn doživljaj.... Prvi dan u Rimu smo vidjeli trg Sv. Petra i baziliku, a s njom i poznatu skulpturu Michelangela „La Pieta“.... Naravno, na trgu smo vidjeli i još neke zanimljive stvari, kao škote u onim njihovim specifičnim šosekima, gomilu dečki u ružičastim toaletama („ragazzo – si roso, ragazza – no roso!“), predivnog crnca koji je isti Kevin Hill....
Onda kad smo se vratili u Rim smo vidjeli Pantheon, Koloseum, fontanu di Trevi, Španjolski trg (sa onim stepenicama gdje se snimaju filmovi), Svete stube (po kojima je Isus hodao)..... Ma gomilu krasnih stvari!!
Ali ima jedna stvar koja me se dojmila najviše od svih.... A to je bio osjećaj pred nastup!
Čim smo vidjele konkurenciju bile smo svjesne da nemamo šanse za osvojiti medalju, ali to nas nije nimalo spriječilo da se dobro zabavimo. Prije nastupa svih 5 iz naše kategorije (mi, Engleska, Nizozemska, Francuska i Italija) našle smo se u malenoj dvorani s koje se izlazi na glavni parket pred suce. Isprva smo se sve držale svaka za sebe, ali onda smo zajedno počele pjevati Kad si sretan, svaki na svojem jeziku, pjevale smo neku pjesmu od francuskinja, neku od engleskinja... To je bio savršen feeling, kad se „suparnici“ nađu svi zajedno i pjevaju i vesele se...
A još bolje je bilo kad smo otplesale svoje i vratile se u tu dvoranu, sve su nam pljeskale i čestitale nam, ali fakat onak od srca i iskreno.... Fakat su svi na tom natjecanju bili toalno kolegijalni i sportski, navijali smo i za naše ali i za sve ostale, taj feeling mi je totalno neponovljiv....
Također me se jako dojmilo kad je počelo proglašenje (nakon gomile uvodnih govora predsjednika N.B.T.A i slično), nakon proglašenja prvog mjesta dizala se zastava i svirala himna te zemlje – kao na Olimpijskim igrama!! Odmah mi se pred očima stvorila Hrvatska zastava na najvišem mjestu i mi kako primamo pehar... ali eto, nije se to dogodilo, istina je da smo na kraju pete, zadnje u našoj kategoriji, ali stvarno nismo niti imale šanse jer su sve ostale cure profesionalke i treba biti zadovoljan malim stvarima – SUDJELOVANJEM. Koja u biti i nije mala stvar!! Pa to je EUROPSKO PRVENTSVO, mi smo prve u državi u pete u Europi....
Mislim da to nipošto nije mala stvar!!! A i vidjele smo i doživjele tolko lijepih i krasnih stvari, sve smo se zbližile i sad smo jedna BELISSIMA FAMILY, sa mnogo članova u koje spada nas 25 cura, Suzana, Nikolina i Božo (koji bi nam trebao valjda glumiti tatu ha ha!!)
Eto, toliko od mene o toj temi za sada, ovdje dolje je samo još slikica Nizozemske koja je osvojila najviše pehara na prvenstvu (uključujući i naš!), a javit ću se kasnije sa nekim slikicama i možda još kojim detaljčićem!!
PUSA!!



P.S. Kad sam jučer čula vijest da je papa umro, sve me steglo oko srca... Nisam neki fanatični vjernik, ali vjerujem u Boga i molim se svaku večer, tako da... Hvala Bogu, uskoro su demantirali tu vijest ali ipak... Ne znam šta da kažem o tako tužnoj vijesti, samo mogu reći da se svi molimo da naš papa premine u miru i bez više patnji... Eto, toliko o tome, morala sam to spomenuti jer me to stvarno pogodilo... I još me više se to dojmilo jer sam niti tjedan dana ranije bila u Rimu, na trgu sv. Petra gdje se sad okupljaju tisuće vjernika da bi molili za Njega, i pomolila sam se u bazilici a nisam niti slutila da je ta molitva u biti bila upućena Njemu, našem papi....

Do Sicilije: 2 DANA!!

Joj, kak se to brzo približava! Brijem da mi je ovo zadnji post prije Sicilije, tak da vjerojatno neću pisati od prilike 10 dana, dok se ne vratim a onda ću napisati cijeli izvještaj! Zato nam poželite sreću i držite fige! Cijeli ovaj tjedan imali smo treninge svaki dan po tri sata, i uopće mi nije bilo naporno, uživala sam u tome. Koreografija je goova, još samo ju moramo usavršiti. Ne znamo točno kolika nam je konkurencija, ne nadamo se nekoj medalji ali ne smijemo biti negativne – nada umire posljednja! Jedva čekam da napišem sljedeći post s naslovom „EUROPSKE PRVAKINJE!“ :)))

Ovaj vikend opet nisam bila vani, u subotu sam tak htjela ići ali sam bila strašno umorna, zaspala sam u pola deset!! Anita, Petra i ja smo bile u subotu u Zagrebu. Išle smo na smotru fakulteta u studentski centar, i gledale smo ono predstavljanje fakulteta. Pravni faks je imao tak dosadnu prezentaciju da sam ja popizdila, a bio je i zadnji tak da smo čekale dva sata da uopće počne! Ali sam se zato nabrijala na fakultet političkih znanosti, novinarstvo. Baš me to zanima, hvala Bogu da imam još godinu dana za razmišljanje o tome na koji ću!
Onda smo se našle sa Filipom (Marko gamad nije mogao doći :)))), i otišle smo na kavu. Hodale smo po centru Zgb-a (po špici) jedno sat vremena dok je Pepa za svaki birc govorila da joj je nekak ružan, ovdje joj se ne sviđa, ovaj nije fancy.... Poludjeli smo!! (ali ako se družite s njom već dugo vremena naučite imati razumijevanja za ovakve sitnice :))Dok smo tako lutali vidjeli smo Alku Vuicu i Eminu Arapović! Na kraju nas je Filip morao odvesti u neki birc izvan špice jer nigdje drugdje nije bilo mjesta, ali bilo je jako lijepo uređeno unutra. Popismo kavu, i onda smo išle malo prošvrljati po dućanima, Terranova i slično. Mislim da je Filac dobio slom živaca, silom nas je htio ugurati u neki dućan s donjim rubljem, „da barem ima neke koristi od kupovanja“!! Onda smo malo i ogladnile pa smo otišle izjest nešto u dobri stari Mc'Donalds, i ja sam se tak najela da sam kasnije jedva hodala. Cijelo vrijeme smo mislile da imamo gomilu vremena, ali to je tak brzo prošlo da smo onda morali juriti u Cinestar pokupiti rezervacije za film u 4: DJEVOJKA OD MILIJUN DOLARA.

Mala kritika filma: film je jednom riječju odličan! Plakale smo se ko glupače na kraju, ima sve one elemente filma koje je volim... Ma super je! Jako te navodi na razmišljanje o uspjehu, životu, obitelji... Da li se isplati riskirati život zbog nekoliko mjeseci uživanja u onome za što smo se borili godinama? Po mojemu se isplati, jer ako nešto ne pokušamo cijeli život ćemo se gristi zbog toga i na kraju, kada će nam svejedno doći vrijeme za otići s ovoga svijeta, vidjet ćemo da nismo postigli ono što smo željeli i nećemo biti zadovoljni vremenom provednim ovdje. A ako pokušamo, riskiramo, kada nam dođe vrijeme za umrijeti, barem ćemo znati da smo probali i da smo uživali u svim pruženim mogućnostima koje nam je ovaj život mogao omogućiti. Eto, to je moja poruka izvučena iz ovog filma.... „Mo cuishle – moja draga, moja krv“....

Danas je u našoj školi natjecanje za skok u vis, mi ne nastupamo jer fakat nismo stigle završiti koreografiju, a nismo si niti htjele na glavu staviti još jednu obavezu uz toliko treninga i priprema za europsko. Ali imamo zamjenu, i ovim putem bi htjela poručiti curama da se drže, nek ne misle na glupu tremu i samo nek se opuste!! Držimo vam fige, sretno! :)))



Ovo gore je Sicilija, a za dva dana mi ćemo biti tamo!!! CAN'T WAIT!!!

Do Sicilije: JOŠ 7 DANA!!

Evo, konačno je stiglo i to proljeće koje sam već dugo, dugo iščekivala!! I napokon je stiglo! Glupo je kaj idemo u školu ujutro pa moram oblačiti debelu zimsku jaknu jer je ujutro ipak hladno, a kad idem doma mi je opet vruće.... Ma ne žalim se uopće! Ovih dana otkad je sunčano sva sam si nekak sretna, jednostavno to tak djeluje na mene. Sva sam vesela i dobre volje, čak mi se i lakše dignuti ujutro u školu kad znam da će poslije biti lijepo toplo i sunčano!
Danas sam prvi put izvadila svoj skuter iz šupe!! Joj, kak sam si bila happy kad sam ga opet vidjela vani, a tek kad sam sjela na njega, bez debele jakne... Ma koji je to meni gušt, neopisivo! Skuter sam dobila pred više od godinu dana, za 16. rođendan, prošlo ljeto sam položila i vozački i sad mogu voziti bez ikakve frke i brige. Ajme, što sam mrzila ići na tu vožnju za vozački, imala sam traume danima! Ali onda sam položila, i od tada uopće nisam vidjela policiju... Da, baš sam neke sreće, sad kad bi se ja mogla praviti važna sa vozačkom da me zaustave, ne! Njih nigdje! Prošlo ljeto se baš i nisam jako puno vozila, položila sam negdje u 7. mjesecu, a Anita u 8., ali nismo se baš pretjerano nešto vozikale. Ali ovo ljeto ću zato stalno biti na motoru, kamo god idem! Stvarno sam ga se zaželila ove zime.
E da, nisam spomenula da moj motor ima i ime, od milja onako – BULLET! Ako ste gledali 2fast 2furious, onda se možda sjećate da su Paul Walkera zvali Bullet... E pa, otuda i to moje ime. :)))

Danas kad sam sjela na motor, totalno sam se zguštala, vozila sam se sat i pol, i sad još idem! Vozit ću se do 7 na večer, skroz do mraka! Malo ću svratit i do bake, pa do mojih curki... Prođe vrijeme! Ne mogu se navozit kolko mi je to falilo! Nadam se da će nam uskoro doći i dečki iz Bjelovara, tak da malo osjetim i pravi adrenalin na pravom motoru – ipak moj skuter ide najviše 80. Ajme, što malo sunca može napraviti od čovjeka! Osjećam se ko potpuno nova osoba, prošlih nekoliko dana bila sam i malo bolesna pa nisam bila u njaboljem raspoloženju, jučer sam bila kod zubara i užasno me bolilo... A danas sam eto sva nekakva hiperaktivna! Još sam i ponovno vidjela jednog jako, jako slatkog dečka kojeg nisam vidjela već par tjedana i to mi je baš bilo jako žao, tako da je to još dodatan razlog za moju euforiju! Da, da, very cute guy...:)))

Cure mi se nekak premišljaju za ovaj vikend, nikome se ne ide van, neke su u kazni, neke bolesne... a ja bi tak išla van, pa nisam nigdje bila prošlu subotu! Vidjet malo ljude, isplesat se, vidjet kojeg zgodnog dečkića..... Ma nagovorit ću ja njih, moraju ići! CURE MORATE IĆ!!



Ej, ovo vam je motor od mog frenda Davora iz Bjelovara! Pa da vidite da on stvarno ima pravu zvijer!! A kad njih tek dođe pet-šest sa sličnim stvarima... Ma uživancija!! Veliki pozdrav Bjelovaru!!

P.S. (mala dopuna) Evo, sad je 7, baš sam maloprije došla s vožnje – kao što sam i rekla! Malo sam se i smrzla, valjda se neću opet razboliti... Pa sljedeći tjedan je Sicilija, a to ću ići i s temperaturom 40 (ne daj Bože!). Baš sam se danas zguštala, uzela sam si slobodan dan od učenja, makar sutra pišemo glazbeni (ali već smo dobili pitanja od c i b razreda tak da ne moram učiti).
Idem sad na trening, nisam bila prošli put, baš sam zločesta... Ajde idem, a večeras ću možda i sanjat kojeg cute guy iz teksta gore navedenog.... :))))

Hey guys!!
Danas je subota, 10 sati na večer, sada bi trebala biti vani ali ne! Danas ostajem doma, malo sam bubana pa se odmaram uz par dobrih DVD-a. A nije to ni tako loše, nekak mi se baš i ne ide danas nikud van na ovu smrzotinu, a osim toga – za tjedan i pol je Sicilija pa se moram čuvati. Žao mi je kaj neću vidjeti sve one ljude koji se vide svaki vikend vani, ali eto, moram i ja nekad propustiti nešta. :)))

Sad smo išli nakon treninga na kavicu u Alibi, i ponovno smo povele jedan od naših dobro poznatih razgovora o politici. God damn, baš volimo takve stvari, raspravljati o tome a ponekad se čak malo i pokefati oko različitih mišljenja! A kaj je najbolje – ni jedna nema pojma o ničemu, znamo samo ono kaj smo pročitale u novinama ili čule u dnevniku, ali glavno da svaka tupi svoje!

Tako smo došle i na temu naše budućnosti, faksa i slično. Ja planiram upisati pravo, znam da je to štreberski faks ali mene zanima tak da mislim da ću ja uspjeti u tome. Ali onda, kad malo razmisliš, čemu služe današnji odvjetnici u Hrvatskoj?! Tome da brane pijance na sudu jer su imali previše promila u krvi, da rješavaju lokalne parnice zbog sitnih krađa, da riješavaju neke razvode i obiteljske svađe, slušaju dvije babe koje tuže jedna drugu zbog glupih kleveta... A gdje je tu ono uzbuđenje sudnice, razmišljanje o završnoj riječi, smišljanje strategija i načina nagodbe?! Nema. Pa kod nas nema niti prave sudnice, a kamoli nečega kao što je porota! E pa takva mi se odvjetnica stvarno ne da biti, to me uopće ne privlači. Ja bi željela tužiti ubojice, silovatelje, neke prave kriminalce a ne sitne prijestupnike. A kako doći do toga ovdje u Hrvatskoj gdje se više isplati napraviti prekršaj jer su kazne mizerno male nego poštovati zakon i platiti sve one preduvjete za npr. ekološki čiste tvornice ili autmobile? Ovdje čovjek jednostavno dobije 2 godine zatvora zbog ubojstva jer je iz „ugledne obitelji“, a silovatelji se puštaju jer nisu napravili nikakvu „materijalnu štetu“! Pa kako da onda vidim sebe jednog dana kao odvjetnicu/sutkinju ovdje u Hrvatskoj, bilo to u malom gradu kao Ivaniću ili velikom kao Zagrebu?!

I tu opet dolazimo do teme inozemstva. Pošto se ja ne vidim u Hrvatskoj, a posao odvjetnice mi se jako sviđa, jednostavno sam si zamislila preseliti se negdje u inozemstvo, npr. SAD. Da, to u mojim snovima zvuči i izgleda jako jednostavno, ali tko će meni to priuštiti?! Obične prosječne plaće mojih roditelja? Malo sutra! A sigurno se neće nitko pretrgnuti da mi bude sponzor ili nešto slično. Moja najveća želja je studiranje u Americi, ali pošto sam već 3. srednje, mislim da je malo prekasno da sada počnem raditi na tome. Ili možda nije? Ali ipak, nakon 17 godina života u relativno sigurnoj Hrvatskoj, ne znam jesam li spremna samo tako iznenada okrenuti svoj život za 180 i otići u Ameriku. Mislim da nisam. Osim toga, bilo bi mi strašno teško ostaviti prijatelje a pogotovo obitelj, sada dok još trebam njihovu potporu i dok još nisam svoj čovjek. Tako da mi preostaje jedino završiti faks ovdje, i onda moliti Boga (tj. truditi se svim silama) da ću jednog dana moći ostvariti svoj san i otputovati u Ameriku i raditi na onim slučajevima a lá SCI i slično. Right...

Da, ja ne vidim svoju budućnost ovdje u Hrvstakoj, ali kako stvari stoje – morat ću se natjerat, skinut ove ružičaste naočale kojima još uvijek pomalo gledam na svijet i staviti obične, sive! :)))

Preko tjedna nekako uvijek ostanem bez tema za post, pa opet stvarno ne znam šta pisati ali je već vrijeme! Jučer smo na večer svih 6 bile kod Ivane na instrukcijama iz kemije – da, naša Ivanica je stručnjak na tom području! :))) I čak sam sve i skužila, ali znam da ću sve vjerojatno sjebati jer mi se to uvijek dogodi – kad znam, uvijek dobijem 3! UVIJEK!!
Ah evo sjetila sam se – stavit ću slikice od onog piđama partyja u siječnju, točnije 23.01. Petra će me ubiti jer ću imati ove slike prije nje, ali kaj sad, moram nešt i ja imati.... :)))
Pa, krenimo.....



E, ovo smo vam ja i moj micek Anita.... Baš smo ovdje krasno ispale (hvalite me usta moja... Al kad jesmo!!)



Cure pjevaju karaoke... Da, bila je to večer kad smo ispucale oko 300 slike na digitalnom a cijelu večer smo se samo presvlačile... Ovo je tek početak, kad smo tek došle, ali nam je onda crko karaoke pa smo morale odustati!



A ovo smo redom Anita, ja, Petra, Danijela, Vedrana... Fali nam samo Ivana koja je slikala... BITCHES! :))))



PEPA, JA, ANITA.... U jednom od brojnih izdanja te večeri....



Malo "ružnije" izdanje...



Anitić i Danči... Što reći na ove krasne pozadine?! :P



I za kraj - a cute little picture of me :P

Eto, toliko za danas, idem sad vježbati kemiju još, a vi do tada uživajte u ovim krasnim slikicama!! Veliki pozdrav svima koji me čitaju :))))

Napokon je došao i taj vikend... Ovaj tjedan mi je bio full naporan – stvarno sam puno učila, javila sam se sociologiju i biologiju, a učila sam i psihologiju... Zato sam jedva čekala subotu da se malo izludiram!! :))))
Baš sam danas razmišljala kako napisati ovaj post i izvještaj od subote kad ima gomila stvari koje nisu baš za javnost? I šta sam smislila? Ništa, jednosatvno ću napraviti cenzuriranu verziju, valjda se nećete ljutiti.... Dotične osobe će znati što nedostaje, he he!!
Našle smo se kod Petre oko pola 8, nas 6 i micek Adriana, cura iz razreda (inače iz Križa) koja je spavala kod Petre. Tamo smo se još malo sređivale, šminkale i sl., a onda smo malo i pijuckale – bambuse. Stvarno se nismo ubile, barem ja nisam, za ostale ne znam, ali smo sve bile totalno hiperaktivne i zakon. Plesale smo, smijale se, gledale Doru (BTW – naš favorit je bio Magazin!) a onda me nazvao Marko i rekao da su oni došli do moje zgrade. Spomenula sam već da nam dolaze Marko i Filip iz Zagreba (valjda se neće naljutiti šta ovako javno spominjem njihova imena :))))), pa smo ja i Petra otišle do moje zgrade po njih. Odvele smo ih do Alibija, pošto je to naravno jedini pristojni kafić za izać u Ivaniću. Cure i ja smo malo plesale, pošto smo sve bile „super raspoložene“, a kad smo popile jednu rundu, ja i Vedrana smo se otišle malo vozikati po gradu i okolnim mjestima s dečkima. (mislim da je ovdje cenzura he he he!)
To se malo oduljilo, više nego što smo mi mislili da bude, pa su moje curke za to vrijeme uspjele posjetiti i Križ, a onda smo se svi oko 2 našli na Zelenjaku. Dečki su, na žalost, bili jako kratko na Zelenjaku i nije im se baš svidjelo tamo (valjda zbog muzike, Marko se stalno žalio da nije hip-hop :)) Nadamo se da će nam dečki ponovno doći uskoro, jer mi baš i ne smijemo ići van u ZG, ali još ćemo se mi dogovoriti.
Ja i Vedrana smo ih otpratile i pokazale put do naplatnih, da se slučajno ne bi izgubili :)))), i onda smo se vratile na Zelenjak. Kad smo se vratile, još smo plesale, zezale se....
Sve u svemu, drago mi je da smo se zabavile, isplesale, sve je prošlo u najboljem redu i sad jedva čekamo sljedeći vikend kada ćemo sve to ponoviti.
Bile smo vani prilično dugo, do 4, i bilo je baš u redu. Nisam baš u toku šta se događalo s ostalim mojim curama, moramo se naći danas na kavi da rezimiramo sve događaje zajedno.
A sada nam samo preostaje čekati novi vikend, i novi izlazak...
Ali prije toga još jedan naporan tjedan, kada pišemo kemiju, njemački i engleski, a pita povijest, psihologiju i hrvatski... Ali dobro, preživjet ćemo mi to uz malu pomoć dobrog starog markiranja!!



P..S Marko i Filip, kad dođete na blog, ostavite komentar!! Marko, obećao si... :)))) I nadam se da si dosta naspavao danas.... Veliki pozdrav od..... Nas svih!!

I JOŠ JEDAN P.S. (mala dopuna) - ovim putem moje isprike jednoj određenoj osobi na M koju sam spomenula na ovoj stranici i koja time baš nije bila zadovoljna... Sorry, to je bila zajebancija, nisam mislila ništa loše time... Ne bi ja tebe spomenula da sam znala da će to tebe smetati... Nadam se da će se dotična osoba prepoznati, još jednom sorry! PUSEK!! (BTW - Marko nisi ti!! :)))

Oni koji čitaju ovaj blog ili moju kumicu dinu ili pepu, znaju da idemo na Siciliju za 18 dana na Europsko natjecanje u twirlingu! E pa, ovo ovdje su slikice Sicilije, tj. dvorane u kojoj ćemo mi nastupati!!!



To je vanjski izgled dvorane.... Izgleda predivno!!



A ovo ćemo ugledati kada dođemo pred dvoranu...



Ovo je dvorana gdje ćemo plesati pred par tisuća ljudi, među kojima su i suci koji će odlučivati o našoj sudbini! Dvorana je vjerojatno velika kao pet naših u Ivaniću!!



Još jedan pogled iz malo drugačijeg kuta...

Sada kad gledam ove slike, u meni sve više raste uzbuđenje! Jučer smo imale trening 2 sata, koreografija još nije do kraja uvježbana - ali i dan oprije državnog izgledala je strašno a bile smo PRVE!! Na Siciliji nam je konkurencija Francuska, Nizozemska, Italija, Španjolska... Te ekipe imaju prave plesačice, cure od 20-25 godina, sa osobnim trenerima, osobnim maserima... A mi, siroteki, nemamo ništa od toga!! Ali nema veze, imamo SUZANU koja je freak of nature za takve stvari i jedva čekamo da pokažemo svima tamo što znamo!!

A ovo je jedna naša slikica, malo starija, za HALLOWEEN!! Al smo se sredile... Ipak je Noć vještica naš praznik :)))



Danas naravno idem van, dolaze nam dečki iz Zagreba opet tak da će biti ZAKON!! Sutra ću napisati izvještaj o izlasku, a do tada imate ove krasne slikice!!
P.S. - USKORO: slike s piđama partyja kod Anite!! :)))

Moguće, ali vrlo VRLO rijetko!! Već sam mnogo puta razmišljala na tu temu, a bogme i razgovarala sa muškim i ženskim rodom. Neki tvrde da je to sasvim moguće, a neki da nije.
E pa, ja sam među onim koji tvrde da to ne postoji! Iskreno se nadam da se varam, ali zasad se još nisam u to uvjerila. Imala sam par frendova (s nekima sam si bila super i od malih nogu, doslovno - od kad smo bili klinci i zajedno se igrali skrivača i lovice), a za koje sam kad-tad počela osjećati nešto više (ili oni za mene). Iz nekih se čak i rodilo nešto više, a iz nekih nije. Na svu sreću, ostala sam dobra sa svima njima, (pa, više-manje).
Po mojem iskustvu dakle, u muško-ženskom odnosu je jednostavno prirodno da se o tom frendu/frendici ipak u prvom redu razmišlja kao o osobi suprotnog spola, a tek onda kao o prijatelju. Uvijek će tu biti misli „Ajme, pa on stvarno ima dobru guzu“, ili „A gle što se razvalio ovdje, hm... Baš bi bilo dobro sad leći pored njega...“, ili „Pa gdje ću ja naći nekog tako dobrog kao on?“. Iz ove zadnje rečenice automatski se javlja ono „Pa zašto mi on ne bi bio i dečko kad smo već tako bliski?“. I stvarno, to je točno. Jer one osobe koje nam se sviđaju dovoljno da nam budu najbolji frendovi, dijeli jako mala crta od toga da nam se počnu sviđati i fizički. Automatski - kad ti je netko simpatičan, zakon, smiješan, totalno in, odmah ti je i zgodniji i možeš se zamisliti s njim. Ne tvrdim da je točno u 100% slučajeva, ali ipak IZNIMKE POTVRĐUJU PRAVILO! Imam best frendicu Ivanu koja već godinama ima najboljeg frenda s kojim nikad nije imala ništa više, nije niti pomislila na to. Ali eto, meni se tako nešto nije desilo. Uvijek kad pomislim „Gle, ovaj dečko mi je baš dobar frend“, uvijek se ili ja počnem zanimati za njega, ili on za mene... Naravno, imam ja muških frendova, čak mnogo više nego što imam frendica jer se krećemo uglavnom u muškom društvu, a da ne pričam o frendovima iz razreda (hm, ima tu i dokaza za ovu moju priču), ali nije to nijedno prijateljstvo koje bi mogla nazvati „najboljim frendom“, baš onako kome bih se mogla povjeriti. Ili je tu prije bilo nešta, ili će možda jednog dana biti.... A ne mora čak niti biti ništa, dovoljno je samo da ga/ju počnete gledati drugim očima. Bio je jedan moj frend s kojim sam si bila jako dobra, a čak se i ništa nije desilo – dečko je jednostavno našao curu i zanemario frendove, mene ta cura sad ne podnosi (bar mislim) iz tko zna kojeg razloga i jedva se i viđamo! A baš mi je žao, valjda će doći k pameti....
Eto, toliko o temi muško-žensko prijateljstvo, zasad. Kao što rekoh, voljela bi se uvjeriti u suprotno – da to stvarno posptji – ali zasad iz iskustva to još nisam doživjela. Pa, nadam se u budućnosti da ću saznati da to ipak nije istina i da sam do sada živjela u zabludi! :)))))

P.S. – Da napomenem nešta još o Siciliji – idemo 23.03., pa to je za 20 dana!! Bit će nam zakon, jedva čekam.... A ako nešta osvojimo, mislim da ćemo slaviti mjesecima! BTW – „navijačice“ iz Kloštra uklrale su našu muziku, korake, uniforme, perike... SVE!! Imaju istu koreografiju ko mi! A tako je to kad netko ne može smisliti svoje.. Ipak je naša Suzana jedna i jedinstvena!!!


I JOŠ - crkoše mi ono za slike!! Poludit ću!! Oće samo neke glupe!! O čemu to ovisi? HELP!

Ajme, šta da vam pišem? Jučer mi je cijeli dan bio lagano naporan...
Nakon 8 sati u školi (da,da, do pola 3) još sam morala ići u ZGB kod dede u bolnicu – jadničak, strgo je nogu! :(( Putem sam (ko neki freak) učila biologiju i čak i naučila spolni sustav, a kad sam došla doma još sam imala trening! Pa se ti onda čudi šta sam danas zaspala na nulti!!

Još malo pa će Uskrs a ja se nisam ničega odrekla za Korizmu... Stvarno sam planirala: ili psovanja, ili čokolade (Anitić ne jede čokoladu u Korizmi, na radost svih nas :)))))), ili interneta... Ali znam ja sebe, od toga ne bi bilo ništa, tak da sam se ja radije odrekla Korizme, pa šta bude, bude. Isto tako i za Novu godinu... svi briju na one novogodišnje odluke, a ja nikad nisam donijela ni jednu. SVE DO OVE GODINE! Moja novogodišnja odluka je bila da ću si probušiti jezik (od toga očito ništa jer mi majka ne dopušta....), a jedna još važnija – da ću kontrolirat svoje preburne reakcije! I to mi čak i ide!! (Ah, sva sam ponosna na sebe!) Svaki put kad me netko raživcira, prvo pokušam odbrojiti do 10 prije nego šta odgovorim. Taktika najbolje pali s mamom... Ali problem je jedino kaj uvijek skuži kad brojim, pa mi se počne smijat u facu, a ja onda još više poludim!! Ipak, probajte, fakat pali, nije teško, a imat ćete puno više vremena za razmislit na provokaciju i nećete se previše svađati s ljudima oko sebe! :)))))

Upravo se dopisujem s frendom iz ZG-a, Filipom, koji je obećo da će doć na blog pa bi bilo jako lijepo da ga spomenem pa da bude happy kad vidi svoje ime :)))) On i frendovi vjerojatno nam dolaze u subotu, bili su i prije dva tjedna, i napokon netko iz metropole pa da izjavi da mu se sviđa ovdje u našem malom Ivaniću (dobro, Filip nije ništa rekao da se ne umislimo previše mi Ivanićani, ali nas je frend Marko pohvalio!). Rekli su da je krasno kad je sve tak malo i blizu, a opet imaš sve kaj ti treba (osim dućana!). Eto, bar neka pohvala.... I to od Zagrepčana, pa to valjda nešt znači :))))

Ej, još jedna stvar koju ne znate o meni je da mene svi uvijek pitaju pred ispitivanje kakv imam osjećaj, jel će pitati i slično... Moj osjećaj je većinu uta potpuno točan – ponekad se baš osjećam freaky zbog toga... E pa danas je moj osjećaj dobar – recimo samo da će se Vedrana odlično provesti ovaj vikend.... :))))) Puno te volim micek!!

P.S. Evo vam jedna moja pjesmica, danas sam dobila inspiraciju... Ništa posebno, ali me veseli! Peace out...

CAN'T HOLD ME DOWN
Boys and girls
You gotta listen carefully,
Life isn't made of pearls
There will always be things you don't like.
Maybe you don't like us
Maybe you just don't like me,
But i don't give a damn
About what you see,
'Couse really i don't give a fuck
About your bad day
Or just lack of luck!
Never can, never will,
Can't hold me down!

I have problems like you do too
I don't think I'm a girl with everything
I don't think I'm better than you.
But if you think that about me
You don't know me at all,
You are so wrong, you'll see,
You don't have right
To talk shit about me!
Never can can, never will,
Can't hold me down!

There is a cristal lake
Of all the tears I've cried,
But neither one tear was 'couse of you
You never made me sad before I laid.
So think again one more time
Before you start shiting about me,
Hold down and listen to my rhyme
Every coin has two sides, you'll see.
Never can, never will,
Can't hold me down!

We've been through many shit in our lives
We've cried so many fuckin' times,
We have permission to live
We have all our love to give
And still so many battles to win.
So try remember in your head
And if you can't – stick it to your bad:
Never can, never will,
CAN'T HOLD US DOWN!!
(1.3.2005.)
Marina

"Boy, why don't you do somethin'?!"

Jučer sam naravno bila vani, tak da ću danas cijeli dan biti za ništa, a nisam se ni ubila!! Probudila sam se prije 5 minuta, a danas MORAM naučiti biologiju, ali sumnjam...
No da krenenmo. Naravno, prvo smo išli u Alibi gdje je naš najdraži Matija-Alibi slavio rođendan! Nadam se da on nikada neće doći na ovu stranicu jer ću sad reći da je bilo prilično dosadno, baš se mogao bolje potruditi za svoj roćkas! (BTW – kupit ćemo mu starački štap za poklon, ipak on već ima 25 godina – poor old guy!) Častio nas je pelin-colama i red bull-votkama, kao i uvijek :)))))) Oko pola 11 ja, Vedrana i Ivana smo ogladnile i odjurile kod Brzoga na najbolji hamburger u gradu. Tamo smo srele miceka Jambrešića pa smo se malo zadržale, a onda smo se vratile u Alibi. Na žalost, bilo je trulo, muzika je i dalje bila malo dosadna (iako smo pokušavale plesati, baš kad smo se uživile – Matija prebaci na nešta još gluplje!), i tak smo se mi pokupile za Zelju. A tamo muzika još strašnija – ja ne kužim DJ-a tamo, pušta stvari od ljeta i misli da je to još uvijek in, a tek one prastare iz godine '95.?! Ali nema veze, bilo je super! Ja, Anita i Danijela zauzele smo poziciju in front row, sjele i nakon nekog vremena tolko smo se cerekale da je mene bolio trbuh a Aniti se sva maskara razmazala! A pošto smo bile taman na prolazu, svi budale počeli su se lijepiti za nas! Prosjek godina na Zelji bio je 50, s tim da su svi ispod 150 cm visine i bez pola zubi u ustima! Pa ti sad izaberi!!! Našli smo Aniti jednog perfect guy, baš je bio zgodan ;)), a kad je on počeo plaziti oko nje, ja i Danijela nismo mogle doći k sebi od smijeha! Petra je na žalost morala ići ranije doma, a Vedrana i Ivana su plesale. Kad nam je dosadilo to da nas gledaju pedofili, prikrpali smo se muškom dijelu ekipe i svaka si je našla žrtvu koja će glumiti njenog „dečka“! Anita je uzela Bubu, Danijela Duvnjaka a ja Mihalića, i izgleda da su dotični ljudi skužili da imamo „dečke“ i odustali, hvala Bogu! To je prednost biti žena, možeš se riješiti napasnika samo ako kažeš da imaš dečka i primiš frenda pod ruku... Dobro, u većini slučajeva! Kad su se i Anita i Danijela pokupile doma, ja i Vedrana smo ostale plesati – napokon je bila dobra muzika! Pa kaj se mora čekati do 2 sata da bi se moglo plesati??!! A jebiga, tak je to kod nas. U glavnom, napokon smo se isplesale, bilo je jebeno, nije dugo trajalo ali je bilo super!

Jučer sam bila u šopingu u Zagrebu, nakupovala sam se.... A najlješpa stvar koju sam si kupila je nova naušnica za pupak! Predivna mi je, roza, ima dva kristalića, i dolje vise mjesec i zvijezdica sa nekakvim perlicama! Takvu sam si oduvijek željela, i odmah sam ju išla staviti kod stručnjaka, tipa u sesvete u „Godinu Zmaja“ koji mi je i bušio. Krasna mi je!!

PS – ovo je slikica tetovaže koju si jednog dana možda planiram staviti:

Ovih dana (tj. još pred dva-tri tjedna) sam saznala da naša škola nudi stipendiju i 2 godine pohađanja škole u inozemstvu – tj. Kanada, Norveška i Italija. To me baš zainteresiralo, pa sam bila na njihovoj internet stranici i otkrila nešto još bolje – može se ići i u SAD!! Ipak je 2 godine malo previše, ali u SAD se može ići na jednu školsku godinu ili jedno poludgodište. Jedini problem – košta 5 000 eura!! A baš sam se bila totalno nabrijala, jer mi je oduvijek želja posjetiti Ameriku, vidjeti one njihove krasne škole, navijačice, nogometaše, košarkaše, crnce... Ma sve, obožavam to!! Pala nam je na pamet ideja da si nađemo sponzore, kao npr. grad, županija, Todorić i slično. Ali kad malo razmislim o tome – nema šanse! Pa za naš put na europsko na Siciliju od grada i županije dobili smo samo 20 000 kuna (a treba nam oko 70!) tak da nema šanse da bi meni dali 5 000 samo tak! Totalno sam se razočarala... :(((((((
Ali onda smo otkrile još jednu mogućnost – učenje engleskog preko ljeta, najmanje tri tjedna, možeš birati LA, New York, Miami (ja bi naravno išla u LA, to mi je san oduvijek!)! Nije dugo, a nije toliko ni skupo – 1600 eura! Naravno, ne mogu uopće ni pomisliti da bi starcima spomenula nešta takvo, jer bi me samo pogledali kao da sam pala s Marsa ili sam napušena, ali to je ipak manje novaca za sponzore! Pa kaj je gradu ili todoriću dati 1600 eura?! Ma, sumnjam ja u sve to, ali fakat se nadam... A kada u nešto čvrsto vjerujete – sve se može ostvariti! Barem ja vjerujem u to, i znam da je tako. Naš ravnatelj, profesor Farkaš, me totalno nabrijao na tu poslovicu kad sam jedamput razgovarala s njim. Našao je 850 razloga zašto to stvarno je tako, i zaključak – TREBAMO PAZITI ŠTA ŽELIMO JER SE SVE MOŽE OSTVARITI!!
Jučer prije spavanja sam razmišljala o tome, zamišljala sebe na Los Angeleskoj plaži sa zgodnim crncem koji mi govori how much he loves me... Halo, suze su mi navrle??!! Crazy me!! E i bit ću tamo jednog dana, ljudi koji me poznaju znaju da ne govorim gluposti – jer kad nešta odlučim tako i bude!!
Isto kao i za piercing – svi su mi se smijali (Ma daj, kaj pričaš gluposti, nikad to nećeš napraviti...), i ja otišla u Zagreb s majkom (tj. u sesvete), sjela na onaj stolac koji izgleda kao kod zubara, tip mi dao injekciju... I minutu poslije ja gledam u ogledalu svoj PIERCING NA PUPKU!!! Aha, eto vam ga na svima koji ne vjeruju u mene!!!!
Jučer sam naišla na blog carolina1305.blog.hr i oduševila sam se! Cura studira u Americi, Chicagu, zabavlja se ko nikad, uživa, a sve to je uspjela sam zato šta je vjerovala u sebe i nije odustala! Uz stipendije i sponzore... Ma ludnica – to je fakat moj san. Uvijek kad starcima spomenem nešto takvo, ona misli da sam još uvijek klinka koja živi in fantasy, ali to je fakat moguće! I jednog dana, kad-tad (ako ne sad, za godinu dana, onda nakon faksa!) ću ja ići u Ameriku! To sam si rekla već odavno i toga se fakat držim! A ako vjeruješ u sebe... Only the sky is limit!!
PS – Petra i Dina mi danas nose CD sa programom za snmanjivanje slika i idem na instrukcije kod Petre tak da će sutra valjda doći slike!!! YUPI!!!

Joj kako mrzim ovaj snijeg! Prije nisam shvaćala moje roditelje kako svaki put kukaju kada zapadne, uvijek sam ga obožavala jer je to značilo sate i sate uživancije sa frendovima. Pošto sam ja jedina cura ispred moje zgrade, dečki su uvijek gradili razne tunele, skloništa i slično od snijega, a ja sam bila počašćena ako su me uopće pustili unutra – to mi je bila najveća nagrada! Naravno, uvijek su me pustili, i uvijek kada bi se grudali mene bi netko štitio (hm, to ti je prednost biti jedina žena među dečkima!). Od kada znam za sebe zime sam provodila pred zgradom uživajući u zimskim radostima. Ali sada, dečki ispred zgrade već su daleko prestari za igre na snijegu (ja sam uvijek bila i najmlađa) a isto tako i ja. Sada mrzim kada padne ta gnjavaža zvana snijeg! Zrak je prepun vlage i svaki put kada izađem sa svježom frizurom ona za petnaest minuta spljosne i postane „hruštava“ (ako znate na što mislim!). Lice mi se zacrveni i sva šminka se više ne vidi. A da ne pričam o tome kako su mi hlače uvijek mokre do koljena... strašno! Na svu sreću živim dvije minute od škole, pa mi ne treba dugo. A osim toga živim u zgradi pa ne moram čistiti snijeg – to uvijek obave susjedi i moji roditelji! A micek Andrić iz razreda mora očistiti cijelo dvorište i okolicu... Žalim ga! Pred jedno dvije godine ja i Petra smo pješice išle do Anite na Prkos kroz snijeg do pojasa – i uživale smo! A sada bi najradije ostala u kući sve dok se ne pokaže sunce i temperatura popne na najmanje 15 stupnjeva!
Ove godine sam stvarno već sita tog snijega, taman kad pomislim da je gotovo i počnem smišljati koje ću si stvari kupiti za proljeće... Evo njega opet! I tako već tri puta! Pa kaj nije već jednom dosta?! Ajme, pa ja starim... Počinjem o snijegu razmišljati kao moji starci! A šta ćeš, već me hvataju godine... :)))))))
Jučer sam bila s majkom i tetom u kazalištu, gledale smo predstavu „Hamlet u selu Mrduša donja“. Čula sam da je knjiga jako smiješna, ali iskreno predstava me se baš i nije jako dojmila. Ali zato sam prošli mjesec u Komediji gledala Chicago – oduševljena sam! Baš sam se ugodno iznenadila kak naša mala zemlja može napraviti tak veliku i dobru predstavu dostojnu Broadwaya i slično! Predstava je puna plesa, mislim da mi se zato i svidjela toliko pošto obožavam ples (a film mi je bio bez veze).
Poznajem jednu curu iz Zagreba koja je ostavila dečka jer ju je pozvao u kazalište. Kao „Pa koji k... ću ja radit u kazalištu?!“ Ja bi baš bila oduševljena da mene neki dečko tako pozove, to mi je baš onak otkačeno, drugačije. Dobro, nisam ni ja uvijek baš raspoložena za takve intelektualne stvari, ali smatram da bi barem svaki mjesec trebali posjećivati kazalište, muzej i slično – ipak je to opća kultura! A Zagreb nije preko svijeta – ako se može svaki mjesec u šoping, može se i u kazalište! Hvala Bogu da se i moja mama slaže s time, pa smo mi dvije već nekoliko puta bile. Sljedeći mjesec u Domu Sportova gostuje predstava „Holiday on ice“, ulaznica je malo skupa (200 kn!) ali to stvarno moram vidjeti! Jako mi je žao što nisam bila na Lord of the dance, makar mi radimo koreografiju za europsko natjecanje na temelju toga, ali jebiga. Zato sada nadoknađujem!
P.S. Još uvijek nemam slike, ali obećavam ih uskoro!!

Pa ako planiram pisati ovaj blogich, bio bi red da vas izvjestim o tome kakva osoba piše upravo ovo što sada čitate. Oni koji me poznaju znaju da sam otkačena, luda, spremna za zabavu, uvijek puna fora, volim zezati druge na njihov račun ali se isto volim šaliti i na vlastiti... Ali čak i oni koji me poznaju ne znaju o meni neke stvari koje bih željela istaknuti. Imam 5 najboljih frendica koje volim više od svega na svijetu, i na mojoj listi prioriteta one definitivno dijele mjesto s mojom obitelji.
Volim pisati pjesme, na hrvatskom ali čak više na engleskom jer mi zvuče bolje (tako da će se ovdje naći i pokoji moj pokušaj pjesništva, neki više, neki manje uspješni). Sve moje pjesme su jako osobne, tak da se u njima može prepoznati skoro svaka situacija iz mojeg života, a isto tako ih nitko nije nikada pročitao osim mene. Neke izađu „u javnost“, tj. do mojih cura ili razreda, ali to su samo one koje su ili smiješne, ili mi se totalno sviđaju tak da sam ih morala pokazati nekome. Napisala sam i tri „knjige“, od kojih dvjestotoinjak stranica, bila sam čak i u razgovorima s tipom (glavnim urednikom) iz Algoritma, ali za sada ništa od toga – ipak sam tek početnik na tom polju.
Velika sam feministica!! Mrzim kada netko kaže bilo što protiv ženskog roda jer mislim da je žensko tijelo najljepša stvar na svijetu, bez obzira u kojem obliku i veličini dolazi!
Moja najveća strast je ples – obožavam ga! Fakat ne znam šta bi bez muzike, kad sam sama doma obožavam pustiti gas do daske i samo se prepustiti ritmu.. To me uvijek najbolje opusti. Fućkaš ti vruće kupke, miris svijeća... Ples je zakon! Bavim se navijačicama, upravo zbog toga što volim plesati a to je jedino u ovom našem malom gradiću što ima veze s plesom – a za latinoameričke plesove i slične stvari sam već odavno prestara! Volim slušati komercijalu, stvari s MTV-a i slično, ne volim baš domaće, ali za fešte je to ipak jedini i najbolji izbor (znate ono, za prave derneke...)!
Obožavam izlaske, druženje, volim svoj razred u kojemu se svi relativno dobro slažemo... Volim svoju mačku Teu koja je sa mnom od kada znam za sebe, i ona je uvijek tu kada sam živčana i slično. Jadna, mora slušati sve moje ispade i deranje, a tek kada pustim muziku glasno... Mislim da dobiva slom živaca, ali ipak me bezuvjetno voli, baš kao i ja nju!
Volim upoznavati nove ljude, ne volim kada je nešto monotono (nedavno sam bila u nekoj blagoj depresiji jer je svaki dan bio potpuno isti, ali onda su nam došli u posjet dečki iz Velike Gorice i baš ovaj vikend iz Zagreba, pa se ta monotonija malo razbila).
Jako sam emocionalna, i najmanja sitnica (kao pjesma ili film) me lako može rasplakati. Prije kad sam bila mlađa me to užasno živciralo, ali sada sam to na neki način zavoljela.
BTW, pravi sam predstavnik svog znaka škorpiona. Iako oduvijek slušam da je škorpion loš znak, ja ga obožavam – ustrajni, ponosni, samopouzdani, zavodljivi, uporni, tvrdoglavi... Ima svojih mana i prednosti kao i svaki drugi znak, ali ja ga obožavam – iako ne volim kad sretnem još jednoga pa onda nikako ne mogu doći s njim/njom na zelenu granu! Svatko vuče na svoju stranu i onda... Kaos!!
Obožavam se lickati i šminkati, kupovati odjeću, presvlačiti se, naslikavati... Čiste one tipične ženske stvari!
Jednoga dana planiram postati poznata (i bogata) pravnica, otputovati u Ameriku, nastaniti se u Los Angelesu i udati se za zgodnog Amerikanca! Ha-ha, zvuči kao san male djevojčice koja još uvijek živi u mašti... Ali samo me gledajte :)))))
Volim dečke, naravno. I to one koji točno znaju što žele, koji se ističu iz gomile, koji imaju ono nešto čime će me osvojiti na prvi pogled. Prije sam se lijepila samo na repere i skejtere, ali sada volim i šminkere. Nemam određeni tip dečka, samo mora imati „ono nešto“ i mora biti otkačen i lud, nepredvidljiv, zabavan, dovoditi me do ludila, nasmijavati me, po mogućnosti imati dobro građeno tijelo (padam na trbušne mišiće!)... E ako nađem takvoga... Pa ne tražim previše – bar mislim!
Obožavam motore! Ovo ljeto sam položila vozački za A kategoriju iako imam samo skuter, ali bolje išta nego ništa. Zato imam frendove iz Bjelovara koji dođu tu i tamo sa pravim strojevima, pa se onda kruzamo po gradu a svi samo zuje za nama....
Ima nekoliko pravila po kojima pokušavam živjeti svoj život.
1. Ne čini drugima ono što ne želiš da drugi čine tebi – zlatno pravilo kojega bi se svatko trebao držati, ali meni ne uspijeva uvijek. Svaki čovjek ima svojih mana, pa tako i ja i ne uspijeva mi uvijek sve stvari gledati tako objektivno, često me ponesu osjećaji pa napravim ono što ne bih trebala, ali jebiga...
2. Tko ne riskira, ne profitira – mislim da sam već dosta napisala o tome, tako da ne treba više trošiti riječi i mjesto na to...
3. Nikada se nećeš moći svima svidjeti – zato živi svoj život i pusti druge da žive! To je jedna od najvažnijih lekcija koje sam nedavno naučila. Uvijek će postojati ljudi koji će te mrziti a ti to nikako ne možeš promijeniti. Stoga se ne treba zamarati time, uživaj u svom životu onakav kakv je i nemoj se obazirati na mišljenje ljudi koji te uopće ne poznaju!
4. Samo jednom se živi – i iskoristi to do maksimuma! Ne treba sada raditi neke ekstremne stvari nego valja misliti na posljedice, ali ne smijemo se sputavati u onome što volimo jer onda nećemo biti sretni i zadovoljni!
5. Sve se vraća, sve se plaća – da, ponekad bolno ali istinito! I te kako, znam po mnogim svojim primjerima! Zato moramo paziti što radimo, jer kad-tad sve će nam se odbiti o glavu. Ako ne danas, sutra, a onda za dvije tri, deset godina sigurno...
U joj, ovo se malo odužilo, više nego sam mislila... SORRY!

Stvarno nisam mislila imati ovaj blog, ali eto – puknula me inspiracija. U biti, bila sam na jednom dobrom blogu i tamo sam vidjela neke zanimljive teme pa sam i ja odlučila npisati postić, a pošto moja best frendica isto ima blogić možda će se teme ponavljati, nemojte se ljutiti.... Nisam sigurna da li će se ovaj blog održati dulje vrijeme, vidjet ćemo! Pa, krenimo onda....
Evo mali osvrt na pitanje tj. trač koji se već tjednima vrti po školi – ajme, ona se upoznala s njim, ona automatski plazi za njim... Mislim da će ljudi koji idu u moju školu shvatiti o čemu govorim. :))) Ali neću ovdje pričati o tome, o točno tom slučaju, već općenito o upoznavanju i prilaženju nekom tipu/curi. Znate onu staru „Tko ne riskira, ne profitira“. Posljednjih nekoliko godina čvrsto vjerujem u tu izreku, i držim se nje u svim situacijama gdje je to moguće. Jer iz vlastitog iskustva, i iskustva mojih frendica, znam da je to istina. Npr. ako ti se netko sviđa, zašto mu ne prići?! Pa nije to tako teško! Istina, prije nekoliko godina i meni je to bila noćna mora.
Sjećam se pred dvije godine kad sam bila s frendicom na moru (Vedrana, big pozdrav!!), tjedan dana smo škicale jednog tipa za kojeg smo znale da nije Hrvat (kasnije smo saznale da je Čeh). Silno smo ga željele upoznati jer je tip bio pravi komad (isti Hayden Christensen!), ali bile smo prilično sramežljive. Iako to do tada nismo ni shvaćale. Mislile smo da smo potpuno otkačene i spremne za sve, ali sve do kada nije došlo do situacije kada smo se trebale upoznati s tipom, nismo znale da nemamo muda za to. I tako je prolazilo vrijeme, dani, a mi smo i dalje samo škicale. Onda je napokon jednog dana meni dopizdilo. Rekla sam si – sad ili nikad! I upoznala sam se s tipom! Poslala sam Vedranu nekuda, da ostanem sama s njim na igralištu i... Prišla mu! Da, bilo je strašno teško, usrala sam se, ali uspjela sam! Razmjenili smo par riječi (i to na engleskom), saznala sam kako se zove (danas se više ne sjećam, samo znam da smo ga zvale Scott), saznala sam da sutra ide doma... Možda sam ispala malo glupa jer je tip imao 18 godina a ja 15 (a u to vrijeme svi mislimo da smo na vrhuncu svijeta), ali nije me bilo briga. Nikada ga više u životu neću vidjeti, a ja sam sebi dokazala da imam dovoljno petlje i hrabrosti za napraviti nešto takvo!
I od tada se uvijek držim te stare izreke. Pa onda ljudi, slijedite moj primjer! Ništa vam neće samo pasti u ruke, za sve se trebate potruditi. A ako se dovoljno potrudite, možete uspjeti u svakom naumu. Što se tiče dečkiju/cura, nemate se zašto bojati odbijanja. Svatko ima svoj ukus, tako da postoje velike šanse da ćete se nekome svidjeti, kao i isto tako da nećete. Ali odbijanja se ne treba bojati, ako ne probate nećete dobiti ništa, a ako probate možete dobiti nešto čega ćete se sjećati čitav svoj život! Pa vrijedi li to malo stresa i živciranja, znojenja pred sam čin prilaženja dečku/curi? Ja mislim da vrijedi! Život je jedan, vrijedi riskirati!
Eto, od gore spomenute situacije uvijek riskiram. Ako već ja sama ne priđem dečku, dam mu do znanja da mi se sviđa i tada, ako se i ja njemu sviđam, on napravi prvi korak. Ako ne – nikom ništa, ja sam ipak probala. To je jedan od mojih životnih mota, kojeg se čvrsto držim. Poznat mi je onaj osjećaj leptirića u želucu kad ga samo pogledate a kamoli kad zamislite da razgovarate s njim. Ali ako ne pokušate, nikada nećete niti progovoriti riječ s njim/njom, a kamoli sve ono što ste tisuću puta vidjeli u svojoj mašti. Svaki put kada nekome samo date do znanja da postojite, ta osoba će vas uvijek gledati drugačijim očima, tipa „Hm, gle ovu malu, nikada je prije nisam primjetio, možda bi ipak mogao bolje razmisliti...“ i slično. A ako na kraju zaključi da ipak nisi za njega... Jebiga, svijet je velik, ima drugih riba u moru... Zato – uvijek pokušaj, ako čekaš da ti nešto padne u ruke, ništa se neće dogoditi!!
Eto ljudi, to je to, vidim da se našlo mnogo ljudi koji komentiraju moje upoznmavanje s dotičnim dečkom iz škole, tako da je ovo samo moj odgovor na to... Peace...

Ej ekipa, jednog dana možda ovaj blog i oživi, ali za sada je to samo zato da imam lozinku i korisničko ime pa da mogu ostavljati komentare onim ljudima koji su dovoljno pametni da zaštite svoj blog od onih koji to nemaju! Previše sam lijena da bi radila sve ono drugo, zato vas molim da posjetite pepa.blog.hr i tamo nađete sve što vas zanima jer to je najbolji blog na netu!! veliki pozdrav!!